Desorpcija je metoda za uklanjanje reverzibilnog adsorbensa stvaranjem uvjeta koji odgovaraju niskom opterećenju i uvođenjem tvari ili energije da se oslabi ili nestane sila između molekula adsorbensa i aktivnog ugljena.
1. Desorpcija vodenom parom i vrućim plinom
Ova metoda je prikladna za desorpciju niskomolekularnih ugljikovodika i aromatskih organskih spojeva s niskim vrelištem. Entalpija vodene pare je visoka i lako se dobiva, ekonomična je i sigurna. Međutim, sposobnost desorpcije tvari s visokim vrelištem je slaba, ciklus desorpcije je dug, a koroziju sustava je lako izazvati, a učinak materijala je visok. Sadržaj vode u recikliranom materijalu je visok, a na kvalitetu recikliranog materijala utjecat će desorpcija onečišćujućih tvari koje se lako hidroliziraju (kao što su halogenirani ugljikovodici). Nakon desorpcije vodene pare, adsorpcijskom sustavu treba dosta vremena da se ohladi i osuši prije nego što se ponovno stavi u uporabu, a tu je i problem sekundarnog onečišćenja kondenzirane vode. U usporedbi s desorpcijom vodene pare, kondenzat desorpcije vrućeg plina ima manje sekundarnog onečišćenja vode, sadržaj vode u obnovljenoj organskoj tvari je nizak (za organsku tvar topljivu u vodi je povoljnija), pogodna za daljnje rafiniranje. Vrijeme obnavljanja, regeneracije, sušenja, hlađenja je kratko, ima manje zahtjeve na materijale.
Nedostatak desorpcije vrućeg plina je što je toplinski kapacitet plina mali, a površina potrebna za izmjenu topline plina relativno velika. Ako se vrući zrak izravno koristi za desorpciju, može postojati određena opasnost. Štoviše, postojanje kisika utjecat će na kvalitetu recikliranih materijala, pa je potrebno kontrolirati sadržaj kisika u recikliranom plinu, što će povećati troškove recikliranja. Neki znanstvenici iznijeli su poboljšanja u desorpciji vrućih plinova: 2002. Reiter je predložio metodu adsorpcije regenerirane pare i onečišćenog zraka kako bi se poboljšala učinkovitost desorpcije i produžio radni vijek aktivnog ugljena, te je umjesto toga upotrijebio okolni zrak tradicionalnog pročišćenog plina kao plina za sušenje. Flink koristi mješavinu zraka i inertnih plinova za cikličku desorpciju.

2.Zamjena otapala
Metoda je predstavljena eluiranjem reagensa i regeneracijom superkritične tekućine. Adsorbent se desorbira promjenom koncentracije komponenti adsorbensa, a zatim se otapalo uklanja zagrijavanjem kako bi se regenerirao adsorbent. Metoda eluiranja reagensa prikladna je za desorpciju organske tvari visoke koncentracije i niske točke vrelišta, tako da adsorbent reagira s odgovarajućim kemikalijama, a aktivni ugljen se regenerira. Usmjereniji je, često otapalo može samo desorpciju nekih zagađivača, opseg primjene je uzak. Međutim, organska otapala koja se koriste u ovoj metodi su skupa, a neka su i toksična, što će dovesti do sekundarnog onečišćenja. Regeneracija aktivnog ugljena nije potpuna, lako je začepiti mikropore aktivnog ugljena, a adsorpcijska učinkovitost aktivnog ugljena je značajno smanjena nakon višestruke regeneracije.
Regeneracija superkritične tekućine koristi superkritičnu tekućinu kao otapalo za otapanje organskih zagađivača adsorbiranih na aktivnom ugljenu u superkritičnoj tekućini, a zatim koristi odnos između svojstava tekućine i temperature i tlaka za odvajanje organske tvari od superkritične tekućine kako bi se postigla svrha regeneracije. CO2 se općenito koristi kao sredstvo za ekstrakciju. Godine 1979. Modell je prvi upotrijebio superkritični CO2 za regeneraciju fenola iz aktivnog ugljena. Ova metoda nije promijenila fizikalna i kemijska svojstva adsorbensa i izvornu strukturu aktivnog ugljena pri niskim radnim temperaturama. Aktivni ugljen u osnovi nije imao gubitaka. I ovaj način je jednostavan za prikupljanje zagađivača, pogodan je za ponovnu upotrebu adsorbiranih materijala. Prekida sekundarno onečišćenje, postižući kontinuirani rad, oprema za recikliranje zauzima malo područje uz manju potrošnju energije. Međutim, organskih onečišćivača koji se proučavaju ovom metodom relativno je malo, pa je teško dokazati njezinu široku primjenu.

3.Elektrotermalna desorpcija
Godine 1970. Fabuss i Dubois upotrijebili su vodljivost adsorbentskih materijala za dovođenje struje na adsorbent nakon adsorpcijskog zasićenja i upotrijebili Jouleov efekt za generiranje topline za dobivanje energije za desorpciju. Trenutno postoje dva načina generiranja struje: izravno iz elektroda i neizravno iz elektromagnetske indukcije. U usporedbi s tradicionalnom analitičkom metodom varijabilne temperature, metoda električne toplinske desorpcije može smanjiti brzinu protoka regenerativnog plina za 10 posto -20 posto, uz visoku učinkovitost, nisku potrošnju energije i manje ograničenja za predmet obrade. Međutim, tijekom izravnog zagrijavanja bit će vrućih točaka, što će utjecati na kontrolu temperature adsorpcijskog sloja i otežati pojačanje. Osim toga, potrebno je dodatno proučiti raspored elektroda, priključak i izolaciju.
4. Mikrovalna desorpcija
Aktivni ugljen može apsorbirati mikrovalnu energiju za desorpciju adsorbensa. Brzina zagrijavanja u mikrovalnoj pećnici je velika, može se završiti za 1/100-1/10 vremena u odnosu na uobičajenu metodu i zagrijavanje je ravnomjerno. Ima samo toplinski učinak na materijale koji apsorbiraju mikrovalove, nisku potrošnju energije, jednostavnu opremu, rad, visoku učinkovitost regeneracije i lako se automatski kontrolira. Međutim, zbog zatvorenog procesa mikrovalnog zagrijavanja, desorpcijski materijali se ne mogu na vrijeme isključiti, što će imati određeni utjecaj na učinak regeneracije. Ania i sur. koristili su mikrovalnu pećnicu od 2450 MHz i tradicionalnu elektrotermalnu metodu za regeneraciju aktivnog ugljena zasićenog fenolom i otkrili da mikrovalna pećnica može značajno skratiti vrijeme desorpcije, a gubitak kapaciteta adsorpcije aktivnog ugljena bio je manji. Ning Ping i sur. koristili su mikrovalno zračenje za regeneraciju otpadnog plina toluena adsorbiranog aktivnim ugljenom i kondenzaciju desorpcije. Stopa oporavka toluena dosegla je više od 60 posto, blizu kemijske čistoće. Wang Baoqing upotrijebio je mikrovalnu desorpciju za regeneraciju aktivnog ugljena napunjenog etanolom, a stopa desorpcije dosegla je više od 90 posto nakon 3-4 minuta.
5. Regeneracija ultrazvučnih valova
Različiti znanstvenici imaju različita objašnjenja principa ultrazvučne desorpcije: Yu, Bassler, Hamdaoui et al. vjeruju da mikromlaz velike brzine generiran akustičnim rupama i visokotlačni udarni val dovode do desorpcije adsorbata, dok Breit-bach et al. vjeruju da toplinski učinak ultrazvučnog vala ubrzava desorpciju adsorbata. Kineski znanstvenici misle da će ultrazvuk s različitim faznim sučeljem ili drugi ultrazvučni val kada se sretnu, proizvesti veliku kompresijsku silu, kao val odskoka koji će formirati maleni "kavitacijski mjehurić", "kavitacijski mjehurić točku pucanja kada temperatura i tlak naglo porastu , mogao bi prenijeti energiju da bude adsorpcijski materijal, povećati svoje toplinsko kretanje s površine adsorbensa. Budući da ultrazvučni val primjenjuje energiju samo lokalno, potrošnja energije je mala, gubitak ugljika je mali, a procesna oprema je jednostavna. Hamdaouijevi rezultati pokazali su da ultrazvučni val može značajno povećati stopu desorpcije P-klorobenzena. U rasponu od 21 do 800 kHz, stopa desorpcije se povećala s povećanjem frekvencije, a stabilnost aktivnog ugljena nije bila pogođena sve dok ultrazvučni val nije dosegao 38,3 W.





